Najave


 

Istaknuto

 

POBUDNICA 2017.


--------------

TI PUT MOJ POZNAJEŠ!

 

-----------------------------

 

---------------

Poruka s. Runite Borja
mladima iz Hrvatske i Slovenije

 

-------------


     ŠKAPULAR SVETOG
  DOMINIKA SAVIJA

Statistika

Posjete Sadržajima : 760447
Bl. Laura Vicuna PDF Ispis E-mail

 

 Blažena Laura Vicuña 

Život preobražen ljubavlju

Laura se rodila u gradu Santiago de Chile 5. travnja 1881. Prošlost njezine obitelji maglovita je i puna nejasnoća. Laurin je otac José Domingo Vicuña bio potomak plemićke obitelji i vojni kapetan, koji je zbog političkih razloga oko 1885. bio primoran napustiti glavni grad i pobjeći u neko skrovitije mjesto. Došao je u Temuco, gradić u kojem je upoznao Laurinu majku, Mercedes Pino. Ona je bila građanskoga porijekla i slovila je kao uglađena, elegantna i simpatična žena, ugodne naravi i lijepa glasa. Bila je vrhunski poznavalac krojačkoga zanata i modistica.Ljubav između dvoje mladih i sposobnih ljudi urodila je darom novih života, najprije Laurinim, a četrnaest mjeseci kasnije, i životom njezine sestrice Julije Amande. Istraživanja pokazuju da ljubav Joséa Dominga i Mercedes Pino nije bila okrunjena crkvenim brakom. Gdje su se i kada rastali, nije poznato, no pouzdano se zna da je Laurina majka još prije Julijinog rođenja bila u Temucu, te da je sama podizala djevojčice sve do 1899. godine.Temuco, gradić u Andama, bio je mjesto prvoga Laurinog susreta sa salezijanskom karizmom. Gorljivi misionar, don Domenico Milanesio, koji je nekoliko godina prije otvorio salezijansku misiju u Junínu de los Andes, te se godine s grupom sestara Kćeri Marije Pomoćnice, zaustavljen oštrom zimom, nastanio u Temucu.Salezijanci su u župnom oratoriju započeli brigu za dječake, a sestre za djevojčice. Mlada je majka Mercedes Pino iskoristila tu okolnost i svoje djevojčice povjerila sestrama. Kad su sestre napustile Temuco i vratile se u Junín, Mercedes je s kćerima također pošla na sjever Čilea. Put je bio veoma opasan. U karavani, na jednoj od postaja, upoznala je Manuela Moru, bogata zemljoposjednika i uzgajivača konja, koji je imao veliko imanje. Ondje je ostala, a djevojčice je 21. siječnja 1900. smjestila u zavod sestara u Junínu de los Andes.

U zavodu sestara Kćeri Marije Pomoćnice

Zavod u kojem su sestre Laura i Julija Amanda pronašle toplinu, ljubav, razumijevanje i obilje spontane radosti, u ono je vrijeme sličio više baraci nego prostranoj zgradi opremljenoj svime što je potrebno za učenje i život. Siromaštvo i nedostatak mnogih pa i najnužnijih stvari, na početku 20. stoljeća u dalekim Andama, bilo je nešto što suvremeni čovjek teško može zamisliti. Ipak salezijansko djelo u mjestu s nešto više od 300 stanovnika imalo je svoju budućnost. Zavod "Don Bosco", koji su vodili salezijanci odgajajući dječake, i zavod "Marija Pomoćnica", koji su vodile sestre odgajajući djevojčice, bili su povezani zajedničkom kapelom. Dvije su se zajednice na duhovnom području savršeno dopunjavale pružajući tako svojim odgajanicima osjećaj obiteljske topline, jer su svakodnevno obasipani znakovima očinske i majčinske ljubavi uz koje su rasli pripremajući se da postanu "dobri kršćani i pošteni građani" svoje zemlje. Svjedočanstva i zapisi iz tih vremena govore o ugodnu obiteljskom ozračju velike i složne salezijanske zajednice.U tom ozračju provele su Laura i Julija Amanda bezbrižno djetinjstvo. Ubrzo su započele i prve školske brige. Zavod je vodilo pet vrsnih sestara odgojiteljica. Tridesetak je djevojčica bilo podijeljeno u dvije skupine: "unutarnje" i "vanjske". Bile su to kćeri Argentinaca, Čileanaca, Indijanaca i raznih drugih doseljenika. Za nas koji danas susrećemo brojne doseljenike u svim većim gradovima, sve to i nije velika novost.U takvom ambijentu Laura je stjecala prva životna iskustva. Bistra, marljiva, otvorena i poslušna, brzo je napredovala. U školi nije uvijek dobivala najbolje ocjene poput svoje mlađe sestre, ali joj je zato vladanje uvijek bilo "uzorno". Takvu ocjenu Julija Amanda nikada nije dobila. Laura je bila izuzetno osjetljiva i pobožna djevojčica. Vidljivo sklona duhovnom životu, rado je primala savjete odgajateljica, te je sve što je naučila brzo primjenjivala u svakodnevnom životu. Njezin najomiljeniji predmet bio je vjeronauk.

 

Šok na satu vjeronauka

Kad je s. Roza tumačila sakramente, Laura je pomno slušala. Usred izlaganja o sakramentu euharistije obuzima ju silna želja da se pričesti, da doživi Kristovu blizinu. Nije još bila primila prvu pričest, pa je svoju želju smirivala usrdnim molitvama pred Presvetim Sakramentom. Na jednom od vjeronaučnih satova s. Roza je objašnjavala sakrament ženidbe. Tumačila je kako milost ljude veže uz Boga, a grijeh od njega razdvaja. Preosjetljiva Laura je sve povezivala sa svojom majkom. Više slutnjom nego razumijevanjem otvorila se osjećaju da se ona koju toliko voli, svojim načinom života zapravo udaljavala od Boga. To ju je toliko pogodilo da se onesvijestila. Iz kasnijih izvora saznajemo da je djevojčica od nepunih deset godina vjerojatno shvatila da majka koja je živjela u "divljem braku" s Manuelom Morom, živi u grijehu. Odtada počinje usredno moliti za mamu i svakodnevno prikazivati brojne male žrtve za njezino obraćenje.

Sudbonosne odluke

Tijekom ljetnih praznika koje je provela na farmi, Laura je molila mamu da svoje bračno stanje sredi pred Crkvom. Mercedes je pokušavala nagovoriti Mora da sklope kršćanski brak, ali on je to odbijao govoreći da mu to ne pada na pamet. Arogantan, nasilan i bahat, bez skrupula i bez straha Božjega, Manuel Moro nije htio izgubiti slobodu, koju je volio više od bilo kakvih Božjih ili crkvenih zapovijedi. Kad bi Mercedes inzistirala, on bi odlučno odbio: ili će biti po njegovu ili djevojčicama neće plaćati školovanje. Mercedes se našla u zamci; morala je poslušati, jer drugoga rješenja nije znala. Njezine se djevojčice nisu smjele pred Manuelom ni moliti, jer ga je to nerviralo, pa su na molitvu odlazile potajno.Na početku nove školske godine, Laura je doznala da bi mogla pristupiti sakramentu prve pričesti. Njezino malo, čisto i bolom ispunjeno srce zažarilo se novom nadom. Toliko je željela Isusa da se s velikom ozbiljnošću i ljubavlju pripremala na taj događaj. Njezin prvi biograf i ispovjednik, don Crestanello, zapisao je: "Dovoljno je reći da je sveto primila prvu svetu pričest." Na njezinu neizmjernu radost sjenu je bacila jedino činjenica da njezina majka toga dana nije pristupila pričesnom stolu. Iste je večeri u svoju bilježnicu zapisala sljedeće odluke:Bože moj, tebe želim ljubiti i služiti ti cijeloga života. Zato ti darujem svoju dušu, svoje srce i cijelo svoje biće. Radije želim umrijeti negoli te teškim grijehom uvrijediti. Odričem se svega što me udaljuje od tebe.Obećavam da ću učiniti sve što znam i mogu da te drugi upoznaju i uzljube. Davat ću zadovoljštinu za uvrede kojima te svakodnevno vrijeđaju ljudi, napose moja obitelj. Bože moj, daj mi snage za život u ljubavi, žrtvi i odricanju! Da bi mogla uistinu živjeti tako zahtjevan program, molila je Blaženu Djevicu Mariju za pomoć. Na blagdan Bezgrešne, 8. prosinca 1900, učlanila se u Marijinu družbicu. Bila je uvjerena da će s medaljicom Marije Pomoćnice oko vrata lakše provesti u djelo ono što joj leži na srcu: izmoliti obraćenje svoje majke. 

 Život za majčino obraćenje

Laura je bila članica družbice "Marijine kćeri". Iako mlada, dobro je razumjela riječi s kojima je bila primljena u družbicu: „Djevice bez grijeha začeta, biram te za svoju majku i zaštitnicu. Želim živjeti svetim životom kao tvoja kćerka.“Sigurnost u Marijinu blizinu i prisutnost nikada je nije napuštala. Ali Laurina ljubav prema nebeskoj Majci nije bila pobožnost bez sadržaja. Naprotiv, ona je Djevicu Mariju nastojala nasljedovati u činima ljubavi prema bližnjima. A njezini bližnji bili su oni s kojima je živjela: sestre, kolegice iz zavoda, salezijanci, djeca iz mjesta...

Nije lako živjeti sa svecima

Voljeti na Isusov i Marijin način nije joj uvijek bilo lako. Više puta kolegice su je ismijavale i rugale joj se nazivajući je "sveticom". Neke su je izazivale i zadirkivale samo zato da ne bude tako dobra. Živjeti s onima koji se zaista trude da budu dobri i sveti nije baš jednostavno. Takve osobe drugima su izravna opomena i smetnja. Laura nije nikoga prozivala, nikoga optuživala, ali neke kolegice ipak nisu podnosile njezinu dobrotu.Jednoga dana Laura je trebala očistiti razred zajedno s drugom učenicom koja nije htjela raditi. Laura ju je zamolila da joj pomogne, no ova je to odlučno odbila. Tako je Laura sama pomicala teške željezne klupe, sama mela pod i oprala ga, sama sve posložila na mjesto. Kada je sve bilo gotovo, kolegica je uzela koš pun otpadaka i ispraznila ga po tek očišćenom razredu. Laura nije reagirala. Strpljivo je ponovno sve očistila. Kolegica se razljutila, nazvala je luđakinjom i izjurila iz prostorije.
                                       A Laura je u svom srcu za nju molila.

Sigurno duhovno vodstvo

Dobri ne možemo biti sami. Bog, koji uvijek "sve okreće na dobro onima koji ga ljube", Lauri je darovao nekoliko važnih osoba koje su joj bile potpora i poticaj na putu svetosti. Jedna od najznačajnijih osoba bio je don Crestanello. Svećenik, salezijanac široke kulture i izvanrednih sposobnosti, imao je i naročit dar vođenja duša. Izabravši ga za ispovjednika, Laura je četiri godine s puno ozbiljnosti i truda slijedila njegove savjete koje joj je davao u tjednoj ispovijedi. Bio je to čovjek istovremeno zahtjevan i pun razumijevanja. U njemu je Laura pronašla i zamjenu za oca koji joj je nedostajao.Druga osoba bila je sestra Anna Maria Rodríguez. I ona se odlikovala širokom kulturom i iskustvom, a posebno finoćom, strpljivošću i jednostavnošću. Cijelom svojom osobnošću i vedrim temperamentom zračila je ljubav prema Bgu i Djevici Mariji. Oduševila je Lauru, te joj se ona rado povjeravala u praktičnim i duhovnim pitanjima. Sestra Anna pripremala je Lauru za prvu pričest.

Pouzdan prijatelj

Bog je Lauri darovao i mudrost u odabiru prijatelja. Prijatelj o kojem njeni životopisi ne govore puno zvao se Félix Ortiz. Félix je bio salezijanski klerik, asistent dječacima iz zavoda "Don Bosco" i učitelj. Samo deset godina stariji od Laure, bio joj je pravi brat i zaštitnik. Budući da su obje odgojne zajednice bile povezane, Félix je – mlad, veseo i poduzetan – bio odgovoran za animaciju rekreacija, svečanosti i vođenje različitih družbica. U tim prilikama prepoznao je izvanrednu Laurinu osobnost i poticao je na dobro. On je bio toliko uvjeren u Laurinu svetost da je odmah nakon njezine smrti napisao o njoj nekoliko članaka u jednom lokalnom tjedniku i u talijanskom Salezijanskom vjesniku. On je i potaknuo don Crestanella da napiše prvi Laurin životopis.Prijateljstvo koje je snažno obogatilo Laurin život bilo je prijateljstvo s tri godine starijom Merceditas Vera. Njih su dvije sve dijelile, a ponajviše želju za rastom u svetosti. Međusobno su se poticale, pomagale i zajedno činile žrtvice iz ljubavi prema Isusu. Neke bismo njihove žrtve, poput ustajanja noću i odlaženja na molitvu, danas smatrali nepotrebnima ili nerazboritima za dječju dob, ali njima se nije tako činilo.

  
Svetost svakodnevice

Jednoga poslijepodneva, dok su radile u krojačkoj radionici, Laura upita prijateljicu:– Merceditas, za koga radiš?– A za koga bih? Za Isusa i Mariju!– Dogovoreno – zaključi Laura – radimo kao Majka Mazzarello: svaki ubod igle neka bude čin ljubavi prema Bogu!Dvije prijateljice nikako nisu voljele ciklu. Da bi ih privikla na tu vrstu hrane, ravnateljica zavoda naredila je da im se tri dana za redom daje cikla. Druge kolegice, koje su dobro znale koliko je to za njih velika žrtva, pokušale su im pomoći i krišom isprazniti tanjure. Marceditas je oklijevala, no Laura je odlučno izjavila:– Ne, Merceditas! U tom slučaju naša poslušnost ne bi bila potpuna! Potrudimo se i poslušajmo! Isus je za nas trpio mnogo više na križu.Svakodnevne obveze, radosti i izazovi, žrtvice i uspjesi ispunjavali su Laurine dane do kraja školske godine. Trebalo je poći kući na praznike. Kući? Gdje je Laura mogla biti kod kuće ako ne u svom voljenom zavodu okružena onima koji je vole i sigurna od zla. A kod kuće, tj. na imanju svoga očuha Manuela More, niti je bila sigurna, niti je dobivala toliko ljubavi.

Opasnosti praznika

U siječnju 1902. godine Laura ponovno odlazi na praznike. Budući da je poodrasla, počela je pokazivati prve znakove ženstvenosti. Nema sumnje da je stoga zapela za oko okrutnom Mori. Često joj je dobacivao neumjesne šale ili ju je izazivao pitanjima i ponašanjem. Lauri nije bilo svejedno i mnogo je zbog toga trpjela. Trpjela je i zbog načina na koji se Mora ponašao prema njenoj majci. Gore nego prema životinji. Njezina majka bila je njegovo vlasništvo. U napadima bijesa vezivao ju je za stup i bičevao, a nije bilo isključeno ni žigosanje užarenim žigom za životinje. Što se točno događalo toga ljeta između Laure i Manuela More, ne znamo. Znamo samo da je na kraju praznika Mora rekao Laurinoj majci:– Odlučio sam da ti više neću dati ni novčića za školovanje tvojih kćeri. Ostat će raditi na imanju.Mercedes se našla u teškoj situaciji. Obavijestivši ravnateljicu zavoda o novonastaloj situaciji, nadala se nekom boljem rješenju. Ravnateljica zavoda poručila joj je:– Neka se Laura vrati! Uzet ćemo je besplatno. Boravak će platiti pomažući u kućnim poslovima.

Neispunjena želja

Iako obilježena trpljenjem, nakon svega što je vidjela i proživjela toga ljeta, Laura se ipak vratila u svoj "raj". U svojoj djetinjoj i nevinoj duši Laura je iskreno i čisto ljubila Boga i željela mu potpuno pripadati. Željela je postati redovnicom. Međutim, taj san neće joj se nikada ostvariti. I njezina prijateljica Merceditas sanjala je isti san. Želju da postane časna sestra Laura je povjerila ravnateljici zavoda. Ravnateljica se trudila da joj što obazrivije objasni kako to nije moguće. Prvo, Laura je premlada, a drugo, Družba u to vrijeme nije primala nezakonite kćeri. A Laura? Je li ona nezakonita ili zakonita? Čvrstih dokaza nema. Prvi Laurin životopisac tvrdi da je ravnateljičin odgovor bio jedan od najtežih udaraca u njezinu životu.Još jedno razočaranje za malo i čisto srce tek slijedi. Monsinjor Ivan Cagliero, prvi salezijanski biskup, dijelio je 29. ožujka sakrament krizme u tom misijskom kraju. Velikom slavlju prisustvovala je i Laurina mama. Laura se usrdno nadala da će je ovaj put vidjeti kako prima svetu pričest, ali ništa od toga. Idućega dana njezina najbolja prijateljica Merceditas službeno je primljena među radovničke kandidatica i postala postulantica. Laurino srce bilo je ispunjeno velikom radošću zbog dara Duha Svetoga koji je Merceditas primila i zbog njezine sreće, ali i velikom boli zbog majčine sudbine i zbog toga što ona sama mora "ostati u svijetu". Ojačana Duhom Svetim, te je večeri molila svoga ljubljenog Isusa ovako:– Oh, Isuse, potpuno ti se predajem i želim biti sva tvoja, makar morala ostati u svijetu.

Smioni zavjet

Zamolivši ispovjednika da je pouči o značenju zavjeta, Laura je polovicom godine uz njegovo dopuštenje načinila privatni zavjet. To posvećenje imalo je određenu nakanu. Njezina najveća tuga nije bilo neprihvaćanje u redovnički stalež, već majčina situacija koja je značila život u teškom grijehu, daleko od Boga. Malo-pomalo u njezinu srcu rodila se smiona želja. Jednoga dana zamolila je ispovjednika:– Oče, dopustite mi da svoj život ponudim Gospodinu i Djevici Mariji za majčino obraćenje.Nakon mnogo molitve i razmišljanja, ispovjednik joj konačno dopusti taj čin.Je li moguće da je dvanaestogodišnja djevojčica bila duhovno i psihički zrela za takvu odluku? Je li moguće da jednoj predadolescentici majka toliko znači? Laura je bila osoba istančana duha, jednostavna i gorljiva, majku je silno voljela, no otkud joj tolika snaga da se bori za spas njene duše? Povijesni izvori kažu da je cjelokupno ozračje koje je tada vladalo u Junínu de los Andes bilo gotovo jednako onom u Valdoccu ili Morneseu na samim počecima salezijanskog djelovanja, udisao se zrak svetosti. Za nju je najvažnija stvar na svijetu bilo vječno spasenje. Pa ako je Laura živjela u takvom ozračju u kojem je Božja volja da ljudi sveto žive bila najvažnija, onda nije čudno da je djevojčica bila spremna na takav korak. Nijedna žrtva nije bila prevelika ako se prinosila za vječno spasenje duše i njezin dolazak u raj. Ništa nije bilo teško kad je trebalo pomoći drugome da upozna Boga i njegovu ljubav, te tako spasi svoju dušu.

Posljednja borba

 

Svoj plan Laura je živjela u tajnosti, prinoseći svakodnevno male i veće žrtve. Tijekom iduće školske godine zdravlje joj je bivalo sve lošije. Početkom rujna 1903. ono se toliko se pogoršalo da su sestre morale obavijestiti majku kako se više ne mogu za nju brinuti. Zabrinuta majka doputovala je u zavod i uzela svoju kćer želeći je bolje njegovati na farmi. Ubrzo se uvjerila da bez potrebnih lijekova i daleko od crkve, euharistije i voljenih sestara, Lauri postaje sve gore. Stoga se preselila u Junín unajmivši neku kućicu u blizini zavoda. Gradski liječnik trudio se svim silama vratiti Laurino zdravlje, ali bezuspješno. Prijateljice su Lauru redovito posjećivale, a don Crestanello donosio joj je pričest. Majka je bila uz nju, a nasilni je Manuel Mora bio daleko. Laura je bila mirna sve do trenutka dok se on nije pojavio i zatražio da s njima provede noć. Bilo je to 16. siječnja 1904. Laura je odlučna: Ostane li on, ja idem sestrama. Na izmaku snaga moli majku da ga odvrati od tog nauma, ali uzalud. Zatim ustaje i izlazi iz kuće. Manuel Mora je bijesan. Otkud tolika snaga u tako slabašnu tijelu? I otkuda joj drskost da ga tjera iz kuće? To nije mogao podnijeti. Počeo ju je tući. Majka joj nije mogla pomoći. Tek kad su se u cijelu situaciju upleli susjedi, Mora se vratio na svoje imanje.Laura je pobijedila, no uz veliku cijenu. Ovo iskušenje potpuno joj je oduzelo snagu. Dan prije negoli će umrijeti Laura je savjetovala svojoj sestri, Juliji Amandi:– Budi uvijek dobra prema mami. Ne zaboravi siromahe!

Život za majčino obraćenje

Prijateljice su dolaze i molile. Osjećale su da se približio kraj Laurina zemaljskog života. Posljednjega dana, nakon što se ispovjedila i primila sakrament bolesničkog pomazanja, Laura se osjećala spremnom za put bez povratka. U nazočnosti oca Genghinija povjerila se svojoj majci:– Mama, ja sam prije dvije godine ponudila Isusu svoj život za milost tvoga obraćenja. Oh, mama, kako bih bila sretna da te prije smrti mogu vidjeti pomirenu s Gospodinom!Mecedes je bila izvan sebe od tuge. U trenutku joj je postalo jasno da je ona bila uzrokom patnja svojoj kćeri. Pristupila je postelji i u suzama rekla:– Obećavam ti, Laura, učinit ću što si željela.Poljubivši križ i medaljicu Marijine družbice, Laura je mirno rekla:– Isuse, hvala ti! Hvala ti, Marijo! Odlazim zadovoljna!Bilo je to uvečer 22. siječnja 1904. Bog je u vječni pokoj primio Laurinu dušu. Sutradan je njezina majka otišla na ispovijed i pristupila svetoj pričesti.Povijesni izvori kažu da je Laura imala najveći sprovod dotad viđen u tom mjestu. Njezinu majku čekaju patnje. Da bi se zaista oslobodila Manuela More, dugo se morala skrivati. Četiri godine kasnije Manuel Mora je ubijen. Tada se i ona vratila u Junin.Junaštvo jedne djevojčice nije moglo pasti u zaborav. Nakon što je 1955. pokrenut postupak za njeno proglašenje blaženom, posmrtni su joj ostaci preneseni u kapelu zavoda sestara Kćeri Marije Pomoćnice u mjestu Bahía Blanca. Jedna mlada Čileanka, sestra u zajednici sestara Kćeri Marije Pomoćnice, čudesno je ozdravila na Laurin zagovor. Bilo je to 24. svibnja 1958.O proslavi stote obljetnice don Boscove smrti, 3. rujna 1988. na Colle don Bosco, kod Torina, blagopokojni papa Ivan Pavao II proglasio ju je blaženom.Promijenivši svoju dramatičnu obiteljsku situaciju, Laura je svima, napose mladima, postala uzor kako treba voljeti svoju obitelj.

     Molitva blaženoj Lauri Vicuña

    Blažena Lauro Vicuña,                                                                                     
    ti koja si na herojski način nasljedovala Krista,
    usliši našu pouzdanu molitvu.  
    
Izmoli milosti koje su nam potrebne...
    i pomaži nam da čistim srcem prihvaćamo Očevu volju.  
    Udijeli našim obiteljima mir i vjernost.
    Daj da i u našem životu, kao u tvojemu,
    odsijeva postojana vjera, odvažna čistoća,
    te spremna i pažljiva ljubav prema braći i sestrama. Amen.

 

Riječ na uho

Budite uvijek radosne u Gospodinu!
Sv. Marija Mazzarello

Poveznice


--------

--------

--------

--------

--------